EKOLOŠKA HIMNA - ODGOVOR INDIJANSKOG POGLAVICE AMERIČKOM PREDSJEDNIKU

Četrnaesti predsjednik Sjedinjenih Američkih Država Frenklin Pirs, zamolio je 1854. godine Abrahama Linkolna, vođu novoosnovane Republikanske stranke, da u njegovo ime ponudi indijanskom poglavici Sijetlu otkup zemlje njegovih saplemenika. Za uzvrat, obećao je indijanskom narodu miran i bezbjedan život u rezervatima.

Odgovor poglavice Sijetl opisan je kao jedan od najljepših i najdubljih ikada izgovorenih po pitanju čovjekove okoline. Grad Sijetl dobio je naziv po poglavici čije su riječi bile odgovor na predloženi Ugovor po kome se Indijanci nagovaraju da prodaju dva miliona ari zemlje za 150.000 dolara.

Njegov odgovor Abrahamu Linkolnu, odnosno predsjedniku Pirsonu glasi:

PISMO INDIJANSKOG POGLAVICE SIJETLA AMERIČKOM PREDSEDNIKU

Veliki poglavica u Vašingtonu ponudio je da kupi našu zemlju. On nas takođe uvjerava o svojim iskrenim osjećanjima. To je ljubazno od njega, jer znamo da mu naše prijateljstvo nije potrebno. Mi ćemo razmisliti o njegovoj ponudi. Jer znamo da ako je ne prihvatimo, bijeli čovjek će doći sa oružjem i uzeti našu zemlju. Veliki bijeli poglavica u Vašingtonu može vjerovati onome što poglavica Sijetl kaže, isto kao što naša bijela braća mogu vjerovati promjeni godišnjih doba. Moje riječi su kao zvijezde - ne blijede.

Kako neko može kupiti ili prodati nebo, toplinu zemlje? Ta misao je nama strana. Mi ne posjedujemo čistoću vazduha ili odsjaj u vodi. Kako to možete kupiti od nas? Sva ova zemlja sveta je za moj narod. Svaka svjetlucava borova iglica, svako zrno pijeska na rječnom sprudu, svaka izmaglica u mračnim šumama, svako svjetlucanje i svaka buba, sveti su u tradiciji i svijesti moga naroda. Nektar koji silazi niz drveće nosi sjećanje na crvenog čovjeka.

Vaši mrtvi prestaju da vole vas i svoju domovinu čim prođu vrata smrti i nađu se među zvijezdama. Ubrzo bivaju zaboravljeni i ne dolaze nazad nikad više. Naši mrtvi nikada ne zaboravljaju ovu predivnu zemlju, jer je ona majka crvenog čovjeka. Mi smo dio zemlje i ona je dio nas. Mirisne trave su naše sestre. Jelen, konj, veliki orao – svi oni su naša braća. Stjenoviti vrhovi, rosa u travi, beskrajne prerije i čovjek - svi pripadaju istoj prodici. Tako da kad Veliki poglavica iz Vašingtona šalje svoj glas da želi da kupi našu zemlju – traži previše od nas. Veliki bijeli poglavica šalje glas da će nam sačuvati mjesto gdje možemo živjeti u sigurnosti. On će biti naš otac a mi njegova djeca. Ali uskoro će bijeli čovjek preplaviti zemlju kao što rijeke bujaju poslije kiše.

Ne, mi nijesmo istog roda. Naša djeca se ne igraju zajedno i naši stari ne pričaju iste priče. Mi ćemo razmotriti vašu ponudu o kupovini naše zemlje, ali to neće biti tako lako. Jer ova je zemlja za nas sveta. Čista voda što teče brzacima i rijekama nije samo voda, već i krv naših predaka. Ako vam prodamo našu zemlju, morate znati da je ona sveta i morate tome naučiti svoju djecu. Da svaki zagonetni odsjaj u bistroj vodi jezera priča događaje i sjećanja moga naroda. Žubor vode je glas oca mog oca. Rijeke su naše sestre, one gase našu žeđ. Rijeke nose naše kanue i hrane našu djecu. Ako vam prodamo našu zemlju, morate se sjetiti da tome istom naučite svoju djecu, da su rijeke naše sestre - i vaše. I od sada rijekama morate pružiti njegu kakvu biste pružili vlastitoj sestri, bratu. Crveni čovjek se uvijek povlačio kada se bijeli čovjek približavao, kao što se jutarnja magla povlači od jutarnjeg sunca. Ali za nas je pepeo naših predaka svet i njihova grobnica posvećeno mjesto. Mi znamo da bijeli čovjek ne razumije naše običaje. Za njega je svaki komad zemlje isti, jer on je stranac koji dolazi noću i pljačka zemlju. Ona nije njegova sestra, već njegov neprijatelj i kada je pokori on odlazi dalje. On ostavlja iza sebe grobnice svojih predaka, ali to ne grize njegovu savjest. On otima zemlju od svoje djece i ne brine se. Grobovi njegovih očeva i zemlja što mu djecu rađa zaboravljeni su. Ponaša se prema svojoj majci-zemlji i prema bratu-nebu, kao prema stvarima koje se mogu kupiti, opljačkati, prodati kao stado ili sjajan nakit. Njegova pohlepa će jednog dana proždrati zemlju i ostaviti samo pustoš.

Ne znam! Naši običaji su drugačiji od vaših. Izgled vaših gradova bolan je očima crvenog čovjeka. Ali možda zato jer je crveni čovjek divljak koji ne razumije ništa? Nema mirnog mjesta u gradovima bijelog čovjeka. Nema mjesta gdje se može čuti otvaranje lišća u proljeće ili drhtaj krila mušice. A možda zato jer sam ja divljak i ne razumijem. Buka u gradovima je uvreda mojim ušima.

Šta vrijedi ljudski život ako čovjek ne može čuti usamljeni krik divojarca ili noćnu prepirku žaba u bari? Ja sam crveni čovjek i ne razumijem. Indijanac više voli blago šaputanje povjetarca kad se poigrava licem močvare kao i sam miris vjetra pročišćenog podnevnom kišom i mirisom borovine.

Vazduh je dragocjen crvenom čovjeku, jer sve što je živo dijeli isti dah - životinje, drveće, ljudi. Izgleda da bijeli čovjek ne opaža vazduh koji udiše. Kao čovjek koji umire mnogo dana on je otupio na zagađen i loš miris vazduha. Ali ako vam ustupimo svoju zemlju, morate se sjetiti da je vazduh za nas drag prijatelj, da vazduh dijeli svoj duh sa svim životom koji podržava. Vjetar koji je našim precima dao prvi udisaj, takođe će prihvatiti i njihov poslednji izdisaj. Vjetar će i našoj djeci uliti duh života. I ako vam prodamo našu zemlju morate je čuvati kao svetinju, kao mjesto na kome će i bijeli čovjek moći udahnuti vjetar zaslađen mirisom poljskog cvijeća. Tako ćemo razmatrati vašu ponudu o kupovini naše zemlje. Ako odlučimo da je prihvatimo, postaviću jedan uslov: bijeli čovjek se prema životinjama ove zemlje mora odnositi kao prema svojoj braći. Ja sam divljak i ne razumijem neki drugi način. Vidio sam hiljade bizona kako trunu po preriji, napušteni od bijelog čovjeka koji ih je ubijao iz voza. Ja sam divljak i ne mogu da razumijem kako gvozdeni konj koji dimi može biti vrjedniji od bizona, koga mi Indijanci ubijamo samo da bi se održali u životu. Šta je čovjek bez životinja? Ako sve životinje odu, čovjek će umrijeti od velike usamljenosti duha, jer sve što se događa životinjama ubrzo će se dogoditi i čovjeku. Sve stvari su povezane. Sve što pogađa zemlju, pogađa i zemljine sinove.

Morate naučiti svoju djecu da je zemlja pod vašim stopalima pepeo vaših djedova. Da bi vaša djeca poštovala zemlju, moraju znati da je zemlja ispunjena dušama predaka, da je zemlja sa nama u srodstvu. Naučite vašu djecu ono što smo mi naučili našu, da je zemlja naša majka. Šta god snađe nju snaći će i sinove zemlje. Ako čovjek pljuje na tlo, pljuje na sebe samoga. Mi znamo: zemlja ne pripada čovjeku. Čovjek pripada zemlji. Mi to znamo. Sve je povezano kao krv koja ujedinjuje porodicu. Sve stvari su povezane. Čovjek ne tka tkivo života, mi smo samo jedna nit u tkanju. Šta god da čini tkanju, čini i sebi samom.

Tvoj predlog je razuman i ja vjerujem da će ga moj narod prihvatiti i povući se u ponuđeni rezervat. Tamo možemo živjeti odvojeno i u miru. Ne znači nam puno gdje ćemo provesti ostatke našeg života, ionako je blizu kraja. Naša djeca su vidjela svoje očeve ponižene i pobijeđene. Naši ratnici su postiđeni - njihovi dani su prazni, trujući svoja tijela slatkom hranom i jakim pićem. Još samo nekoliko mjeseci, nekoliko zima - i neće više ni jedan potomak moćnih plemena koja su lutala ovom zemljom ili živjela u srećnim domovima, zaštićena Velikim Duhom, doći nazad i oplakivati grobnice naroda koji je jednom bio moćniji i sa više nade nego tvoj. Ali zašto da žalim za nesretnom sudbinom svoga naroda? Pleme slijedi pleme i nacija zamjenjuje naciju, kao talasi na vodi. Bog vam je dao vlast nad životinjama, šumama i crvenim čovjekom - iz nama nepoznatog razloga. Možda bi razumjeli, kada bi poznavali snove bijelog čovjeka, kada bi znali koju nadu on uliva svojoj djeci u dugim zimskim noćima, koje buduće vizije ispunjavaju njihovu svijest oblikujući njihove sjutrašnje želje. Ali mi smo divlji ljudi. Snovi bijelog čovjeka su nama skriveni. I zbog toga što su skriveni, moramo odabrati svoj vlastiti put. Mi cijenimo pravo svakog čovjeka da živi onako kako hoće. Ali kada zadnji crveni čovjek nestane i kada sjećanje na njega bude kao sjenka oblaka koji plovi prerijom, još uvijek će duh mog naroda živjeti u ovim šumama. Jer mi volimo zemlju kao što novorođenče voli svaki otkucaj majčinog srca. Ako prodamo svoju zemlju, onda je volite kao što smo je i mi voljeli, štitite je kao što smo je i mi štitili. Nemojte nikada zaboraviti u kakvom je stanju bila kada ste je preuzeli. I svom svojom snagom, moćima i srcem - sačuvajte je za svoju djecu i volite je kao što Bog voli sve nas. Jednu stvar znamo, koju će možda i bijeli čovjek jednom spoznati - naš Bog je isti Bog.

Vi sada mislite da ga možete posjedovati kao što želite da posjedujete našu zemlju. Ali to ne možete. On je Bog čovjeka. I njegovo srce isto kuca za crvenog kao i za bijelog čovjeka. Ta zemlja je draga Njemu i vrijeđanje zemlje je preziranje Boga. Tvoj pad je možda daleko, ali će sigurno doći. Jer čak i bijeli čovjek, pa kad bi se i sa samim Bogom družio i razgovarao kao sa prijateljem, ne može izbjeći zajedničku sudbinu. Bijeli će takođe otići, možda i brže nego sva druga plemena. Nakon svega, možda možemo postati braća. Vidjećemo...

Nastavite da prljate svoj vlastiti krevet i jedne noći ugušićete se u vlastitom smeću. Ali u vašoj propasti svijetlićete sjajno, potpaljeni snagom Boga koji vas je donio na tu zemlju i za neku posebnu svrhu dao vam vlast nad njom kao i nad crvenim čovjekom. Sudbina je misterija za nas jer mi ne znamo kad će svi bizoni biti poklani i svi divlji konji ukroćeni, kada će tajnovite šume zaudarati na ljude i pogled na zrele brežuljke biti zamrljan bodljikavom žicom…

Gdje su divljine? 

Nestale su. 

Gde je orao? 

Nema ga više. 

Kraj života i početak borbe za opstanak.