Herman Hese - SREĆAN JE KO UMIJE DA VOLI

Što sam bivao stariji, sve manje su me ispunjavala sitna zadovoljstva koja mi je život pružao i sve jasnije sam shvatao gdje treba tražiti prave izvore radosti i smisla. Nučio sam da biti voljen ne znači ništa a da je voljeti sve, da je sposobnost da osjećamo ono što daje vrijednost i ljepotu našem postojanju. Gdje god bi se na zemlji pojavilo ono što se može nazvati srećom, bilo je satkano od emocija. Novac nije ništa, moć nije ništa. Mnogi imaju i jedno i drugo, a ipak su nesrećni. Ljepota nije ništa, vidio sam lijepe muškarce i lijepe žene koji su bili nesrećni uprkos svojoj ljepoti. Ni zdravlje nije sve; svako je zdrav ko se tako osjeća; bilo je bolesnika punih volje za životom... Ali sreća je uvijek bila tamo gdje je neko umio da voli i živio za osjećanja; ako ih je njegovao, ako ih nije gazio i potiskivao, ona su mu donosila zadovoljstvo. Ljepota ne pruža radost onome ko je posjeduje, već onom ko umije da je voli i da joj se divi.

Ima različitih osjećanja, ali to je samo privid, u suštini, ona su sva – jedno. Za mene je to ljubav. Srećan je ko umije da voli. Ljubav pokreće našu dušu, u njoj pronalazi svoje biće i svoj život. Srećan je, dakle, samo onaj ko umije da voli. Ali voljeti i željeti nije isto. Ljubav je želja koja je postala mudra; ljubav ne želi da posjeduje, žeili samo da voli. Zato je bio srećan filozof koji je ljubav prema svijetu njegovao u svojim mislima i na taj način uvijek nešto novo saznavao. Ali ja nijesam bio filozof. Jedna stvar mi je ipak jasna: zapovijest ljubavi, nije važno da li je propovijeda Hrist ili Gete, svijet je potpuno pogrešno protumačio! To uopšte nije bila zapovijest. Ne postoje zapovijesti. Zapovijesti su istine koje učen čovjek prenosi neznalici na način koji ovaj može da razumije.

Zapovijesti su istine pogrešno koncipirane. Osnova svake mudrosti je ova: sreću donosi samo ljubav. Ako sada kažem "Ljubi bližnjega svoga!" to je već jedna lažna doktrina. Možda bi bilo ispravnije reći: "Voli sebe kao bližnjeg svog!" Možda je prvobitna greška bila u tome što se uvijek polazilo od bližnjega(...)

U dubini svoje duše mi želimo sreću, jednu blagotvornu harmoniju sa onim što nas okružuje. Kad god naš odnos s drugim bićem ne počiva na ljubavi, taj sklad se ne uspostavlja. Nije naša dužnost da nekog volimo, ali je naša dužnost da budemo srećni. Samo smo zbog toga na ovom svijetu. Ali s nametanjem dužnosti, s poukama i zapovijestima teško da ćemo usrećiti jedni druge, jer to ni nas ne čini srećnima. Čovjek može da bude "dobar" samo ako je srećan, ako u njemu vlada sklad. Ako voli.

Sve nesreće ovog svijeta, pa i ona koju sam nosio u sebi, proizašle su iz nedostatka ljubavi. Sa tog stanovišta, načela Novog zavjeta odjednom su mi se učinila istinitim i dubokim. "Dok ne postanete kao djeca" ili "Carstvo nebesko je u vama". To je bila jedina prava doktrina. Tako je govorio Hrist, tako je govorio Buda, tako je mislio Hegel, svako u svojoj teologiji. Za svakoga od njih bilo je najvažnije njegovo najimtimnije biće – njegova duša – sposobnost da voli. Ako je to u redu, onda je svejedno da li se jede proso ili torta, da li se nose rite ili dragulji, svijet je u savršenom skladu sa dušom, dobar je jer u njemu vlada red.

Ne postoji ništa što čovjek umije da voli kao samog sebe. Ne postoji niko koga se boji kao sebe samog. Tako je, zajedno s ostalim mitologijama, zapovijestima i religijama primitivnog čovjeka, nastao još jedan, neobičan sistem trensfera i privida po kome je ljubav jedinke prema sebi, na kojoj počiva život, bila zabranjena čovjeku i morao je da je skriva ili maskira. Smatralo se moralnijim i otmjenijim voljeti se medjusobno nego voljeti samog sebe. A pošto je ljubav prema sebi prvobitni instinkt, ljubav prema bližnjem nije pored nje mogla se se rascvjeta; čovjek je ljubav prema sebi morao da kamuflira, sublimira, stilizuje u jedan vid ljubavi prema bližnjem zasnovane na reciprocitetu. Tako su porodica, pleme, selo, religiozna zajednica, nacija i narod postali nešto sveto. Čovjek, koji zbog ljubavi prema sebi ne smije da naruši moralnu zapovijest - za zajednicu, za narod i domovinu može da uradi sve, čak i najstrašnije stvari, i tu se svaki poriv koji se inače žigoše pretvara u heroizam. Evo dokle je čovječanstvo danas stiglo! Ali možda će vremenom i nacionalni idoli pasti i u ponovo otkrivenoj ljubavi prema cijelom čovjecanstvu možda će opet uspostaviti prvobitnu doktrinu.

Ovakve misli dolaze postepeno, kao da im se približavamo spiralnim stepenicama, a onda nam se odjednom učini da smo sve shvatili u jednom trenu. Ali misli još uvijek ne znače život. One su put koji prema njemu vodi, a mnogi vječno ostanu na tom putu.