Karl Gustav Jung - O PUEBLO INDIJANCIMA (odlomak)
…Na svoje sledeće putovanje u Sjedinjene Američke Države pošao sam sa grupom američkih prijatelja da bih posjetio Indijance iz Novog Meksika, Puebljane. Tu mi se prvi put pružila prilika da razgovaram sa Neevropljaninom, to jest sa nekim ko ne pripada bijeloj rasi. Riječ je o poglavici Taos Peubljana, inteligentnom čovjeku u dobu između četrdeset i pedeset godina. Zvao se Ochiway Biano (Planinsko Jezero). Sa njim sam mogao da razgovaram kao sa rijetko kojim Evropljaninom. On je, naravno, bio zarobljenik svoga svijeta u jednakoj mjeri u kojoj je Evropljanin zarobljen u svom - ali kakav je to bio svijet! U razgovoru sa Evropljaninom, čovjek neprekidno nalijeće na pješčane brane davno poznatih ali nikada protumačenih stvari; sa ovim Indijancem, brodovi slobodno plove podubokim, nepoznatim morima. Istovremeno, nikada se ne zna šta pričinjava veće zadovoljstvo: ugledati obrise nove obale, ili otkriti nove pristupe drevnom znanju koje je gotovo zaboravljeno.
"Vidiš", rekao je Oshiway Biano, "kako bijelci djeluju surovo… Oni uvijek imaju unezvijeren pogled; vječito žude za nečim. Za čim to žude? Bijelci uvijek nešto žele; uvijek su nesigurni i nemirni. Mi ne znamo šta oni žele. Mi ih ne razumijemo. Mislimo da su ludi."
Upitao sam ga zašto misli da su svi bijelci ludi.
"Kažu da razmišljaju sopstvenim glavama", odgovorio je.
"Pa, naravno. Šta misliš, čime razmišljaju?" upitao sam ga iznenađeno.
"Mi mislimo ovim", rekao je, pokazavši na svoje srce.
Duboko sam se zamislio. Prvi put u mom životu, tako mi se činilo, neko mi je ocrtao pravu sliku bijelog čovjeka. Kao da sve do tada nijesam vidio ništa osim sentimentalnih i uljepšanih slika u boji. Ovaj Indijanac je pogodio našu bolnu tačku, razgolitio istinu za koju smo slijepi. Osjetio sam da se u meni podiže nešto nepoznato, slično bezobličnoj magli, a ipak duboko poznato. A iz te izmaglice, izranjala je slika za slikom: najprije rimskih legija kako upadaju u gradove Galije, i jasno usječene crte lica Julija Cezara, Scipiona Afrikanca i Pompeja. Ugledao sam rimskog orla na Sjevernom moru i na obalama Bijelog Nila. Potom sam vidio kako Sv. Avgustin prenosi hrišćansku vjeru Britancima na vrhovima rimskih kopalja, i najčuveniju prisilnu konverziju pagana od strane Karla Velikog; potom, bande pljačkaša i ubica Krstaških armija. S potajnim bolom shvatio sam laž tog starog romantizma o krstaškim ratovima. Zatim su uslijedili Kolumbo, Kortes i drugi osvajači koji su s vatrom, mačem, torturom i hrišćanstvom stigli čak do tih dalekih Pueblo Indijanaca što su miroljubivo sanjarili pod Suncem, njihovim Ocem. Vidio sam, takođe, kako narode sa Pacifičkih ostrva desetkuje alkohol, sifilis i šarlah koje su im prenijeli misionari i svještenstvo.
To je bilo dovoljno. Ono što mi sa našeg stanovišta nazivamo kolonizacijom, misionarskim radom sa mnogobošcima, širenjem civilizacije, i tako dalje, ima i drugo lice - lice ptice grabljivice koja nemilosrdno traga za udaljenim plijenom - lice dostojno rase pirata i hajduka. Svi orlovi i druga pljačkaško-grabežljiva stvorenja koja krase naše grbove djeluju mi kao pogodni psihološki predstavnici naše prave prirode.
Zapamtio sam još nešto od onog što mi je rekao Ochiway Bilano. To mi djeluje toliko duboko neodvojivo od posebne atmosfere u kojoj se odvijao naš razgovor, da bi moja priča bila nepotpuna ako bih izostavio da to pomenem...
..Kada sam sjedeo sa Ochiway Bianom na krovu, dok se jarko Sunce sve više i više dizalo prema nebu, on je, pokazujući na Sunce, rekao: "Zar on, koji se tamo kreće, nije naš Otac? Kako bi iko mogao da kaže suprotno? Kako može da postoji drugi Bog? Ništa ne može da postoji bez Sunca." Njegovo uzbuđenje, koje je bilo vidljivo, sve više je raslo; borio se da dođe do riječi, i konačno je uzviknuo: "Šta bi bilo od čovjeka koji samuje u planinama? On čak nije kadar ni vatru da zapali bez Sunca."
Upitao sam ga da li je razmišljao da bi Sunce moglo da predstavlja vatrenu loptu koju je oblikovao neki nevidljivi bog. Moje pitanje nije čak izazvalo ni čuđenje, kamo li ljutnju kod njega. Ono očigledno nije ništa pobudilo u njemu; nije ga čak smatrao ni glupim. Moje pitanje ga je naprosto ostavilo hladnim. Imao sam utisak da sam naišao na neprobojan zid. Njegov jedini odgovor je glasio: "Sunce je Bog. To svako može da vidi."
Iako niko ne može da porekne snažan uticaj Sunca na ljudska osjećanja, činjenica da se ovi zreli i dostojanstveni ljudi nalaze u vlasti neodoljivog osjećanja kada govore o suncu, za mene je predstavljala novinu i duboko uzbudljivo iskustvo.
Drugi put, stajao sam pored rijeke i podigao pogled prema planinama koje su se dizale još gotovo šest hiljada stopa iznad visoravni. Upravo sam razmišljao kako je to krov američkog kontinenta, i da ljudi ovdje žive u blizini Sunca poput Indijanaca koji su umotani u ćebad sjedjeli na najvišim krovovima Pueblo-naselja, zanijemjeli i opčinjeni pred prizorom Sunca. Iznenada, jedan dubok glas iza mene, koji je treperio od prigušenog osjećanja, progovorio mi je u lijevo uvo: "Zar ne mislite da čitav život potiče iz planine?" Prišao mi je stariji Indijanac, nečujnog hoda, u mokasinama, i uputio mi to bogzna koliko staro pitanje. Pogled na rijeku koja se spuštala s planine pokazao mi je spoljašnju sliku koja je potvrđivala taj zaključak. Čitav život očigledno potiče iz planine, jer gdje ima vode ima i života. Ništa nije očiglednije. U njegovom pitanju osjetio sam snažnu emociju u vezi sa riječju "planina", i sjetio sam se priče o tajnim obredima koje su izvodili u planini. Odgovorio sam: "Svako može vidjeti da govoriš istinu."
Nažalost, razgovor je uskoro prekinut, i tako nijesam uspio da doprem do nekog dubljeg saznanja o simbolizmu vode i planine.
Primijetio sam da Pueblo Indijanci, koji nerado govore o bilo čemu u vezi sa svojom religijom, s velikom spremnošću i žarom govore o svojim odnosima s Amerikancima. "Zašto nas", rekao je Planinsko Jezero, "Amerikanci ne ostave na miru? Zašto žele da zabrane naše igre? Zašto prave probleme kada želimo da naše mladiće izvedemo iz škole da bi ih uveli u kiva (ritual) i da ih uputimo u našu religiju. Mi ne činimo ništa čime bismo povrijedili Amerikance!" Nakon duže pauze, nastavio je: "Amerikanci žele da iskorijene našu religiju. Zašto ne mogu da nas ostave na miru? Ono što činimo, ne činimo samo za sebe već isto tako i za Amerikance. Da, mi to činimo za cio svijet. Svako ima koristi od toga."
Na osnovu njegovog uzbuđenja shvatio sam da smjera na neki izuzetno značajan elemenat svoje religije. Stoga sam ga upitao: "Ti, dakle, misliš da ono što vi činite u vašoj religiji pomaže čitavom svijetu?" Odgovorio je s velikom toplinom u glasu: "Naravno. Kada ne bismo to činili, šta bi postalo od svijeta?" I značajnim pokretom je pokazao na Sunce.
Osjetio sam da smo se u tom trenutku približili veoma osjetljivom području, koje se tiče tajne plemena. "Konačno", rekao je, "mi smo narod koji živi na krovu svijeta; mi smo sinovi Oca Sunca, i našom religijom svakodnevno pomažemo našem Ocu da pređe preko neba. Mi to ne činimo samo za sebe, već za cio svijet. Kada bismo prestali da održavamo obrede naše religije, kroz deset godina Sunce ne bi više izlazilo. Tada bi zauvijek nastala noć."
Tada sam shvatio na čemu se zasniva "dostojanstvo", nenarušiva pribranost svakog Indijanca. Ona izvire iz njegovog osjećanja da je sin Sunca; njegov život ima kosmičko značenje, jer on pomaže Ocu i zaštitniku svekolikog života u njegovom svakodnevnom izlasku i zalasku. Ako sa ovim uporedimo našu samodopadljivost, smisao naših sopstvenih života kako ga izražavamo pomoću svoga razuma, ne možemo a da ne uvidimo sopstveno siromaštvo. Tek iz puke zavisti možemo da se podsmjehnemo bezazlenosti Indijanaca i da se šepurimo sopstvenom pameću; jer bismo u suprotnom otkrili koliko smo osiromašeni i površni. Znanje nas ne obogaćuje; ono nas sve više i više udaljuje od mitskog svijeta koji nam je nekada, po pravu rođenja, bio blizak.
Ako za trenutak odbacimo cjelokupni evropski racionalizam i prebacimo se u čisti planinski vazduh te usamljene visoravni, koja se na jednoj strani spušta prema prostranim kontinentalnim prerijama, a na drugoj prema Pacifičkom okeanu; ako isto tako, ostavimo po strani naše znanje o svijetu i zamijenimo ga horizontom koji se čini beskrajnim, i neznanjem o onome što leži iza njega, počećemo da stičemo dublje razumijevanje pogleda na svijet Pueblo Indijanaca. Da "čitav život potiče iz planine", njemu je odmah jasno. Kao što je u jednakoj mjeri siguran da živi na krovu jednog neizmjernog svijeta, koji je najbliži Bogu. Više od svakoga, on ima sluh za božanski glas, a njegov ritualni čin najprije je u stanju da dosegne udaljeno Sunce. Svetost planina, otkrovenje Jehove na Sinaju, nadahnuće koje je pohodilo Ničea u Engandinu - sve to govori istim jezikom. Ideja, koja nam djeluje apsurdno, da je ritualni čin u stanju da magično pokrene Sunce, nije, ako je bliže razmotrimo, ništa manje iracionalna, pa ipak nam je daleko bliža nego što u prvi mah može da izgleda. Naša hrišćanska religija - poput svake druge, uzgred budi rečeno - podrazumijeva ideju da svaka osobita radnja ili podvižništvo može da utiče na Boga - preko, na primjer, ritualnih činova ili putem molitve, ili preko moralnog udovoljavanja Božanstvu.
Čovjekove obredne radnje predstavljaju jedan vid odgovora i reakcije na uticaj koji Bog vrši na čovjeka; i oni možda nijesu samo to, već takođe imaju svrhu da budu "uzrok", oblik magične sugestije. To da je čovjek u stanju da formuliše valjane odgovore na svemoćni uticaj Boga, i da je u stanju da uzvrati nečim što predstavlja suštinu čak i za Boga, izaziva osjećanje ponosa, jer ta moć uzdiže ljudsku jedinku do dostojanstva metafizičkog značaja. Rečenica: "Bog i mi" - čak i ukoliko jedino predstavlja nesvjesno sous-entendu- besumnje ističe tu zavidnu mirnu vedrinu Pueblo Indijanaca. Takav je čovjek u najpotpunijem smislu riječi u skladu sa samim sobom.
"Vidiš", rekao je Oshiway Biano, "kako bijelci djeluju surovo… Oni uvijek imaju unezvijeren pogled; vječito žude za nečim. Za čim to žude? Bijelci uvijek nešto žele; uvijek su nesigurni i nemirni. Mi ne znamo šta oni žele. Mi ih ne razumijemo. Mislimo da su ludi."
Upitao sam ga zašto misli da su svi bijelci ludi.
"Kažu da razmišljaju sopstvenim glavama", odgovorio je.
"Pa, naravno. Šta misliš, čime razmišljaju?" upitao sam ga iznenađeno.
"Mi mislimo ovim", rekao je, pokazavši na svoje srce.
Duboko sam se zamislio. Prvi put u mom životu, tako mi se činilo, neko mi je ocrtao pravu sliku bijelog čovjeka. Kao da sve do tada nijesam vidio ništa osim sentimentalnih i uljepšanih slika u boji. Ovaj Indijanac je pogodio našu bolnu tačku, razgolitio istinu za koju smo slijepi. Osjetio sam da se u meni podiže nešto nepoznato, slično bezobličnoj magli, a ipak duboko poznato. A iz te izmaglice, izranjala je slika za slikom: najprije rimskih legija kako upadaju u gradove Galije, i jasno usječene crte lica Julija Cezara, Scipiona Afrikanca i Pompeja. Ugledao sam rimskog orla na Sjevernom moru i na obalama Bijelog Nila. Potom sam vidio kako Sv. Avgustin prenosi hrišćansku vjeru Britancima na vrhovima rimskih kopalja, i najčuveniju prisilnu konverziju pagana od strane Karla Velikog; potom, bande pljačkaša i ubica Krstaških armija. S potajnim bolom shvatio sam laž tog starog romantizma o krstaškim ratovima. Zatim su uslijedili Kolumbo, Kortes i drugi osvajači koji su s vatrom, mačem, torturom i hrišćanstvom stigli čak do tih dalekih Pueblo Indijanaca što su miroljubivo sanjarili pod Suncem, njihovim Ocem. Vidio sam, takođe, kako narode sa Pacifičkih ostrva desetkuje alkohol, sifilis i šarlah koje su im prenijeli misionari i svještenstvo.
To je bilo dovoljno. Ono što mi sa našeg stanovišta nazivamo kolonizacijom, misionarskim radom sa mnogobošcima, širenjem civilizacije, i tako dalje, ima i drugo lice - lice ptice grabljivice koja nemilosrdno traga za udaljenim plijenom - lice dostojno rase pirata i hajduka. Svi orlovi i druga pljačkaško-grabežljiva stvorenja koja krase naše grbove djeluju mi kao pogodni psihološki predstavnici naše prave prirode.
Zapamtio sam još nešto od onog što mi je rekao Ochiway Bilano. To mi djeluje toliko duboko neodvojivo od posebne atmosfere u kojoj se odvijao naš razgovor, da bi moja priča bila nepotpuna ako bih izostavio da to pomenem...
..Kada sam sjedeo sa Ochiway Bianom na krovu, dok se jarko Sunce sve više i više dizalo prema nebu, on je, pokazujući na Sunce, rekao: "Zar on, koji se tamo kreće, nije naš Otac? Kako bi iko mogao da kaže suprotno? Kako može da postoji drugi Bog? Ništa ne može da postoji bez Sunca." Njegovo uzbuđenje, koje je bilo vidljivo, sve više je raslo; borio se da dođe do riječi, i konačno je uzviknuo: "Šta bi bilo od čovjeka koji samuje u planinama? On čak nije kadar ni vatru da zapali bez Sunca."
Upitao sam ga da li je razmišljao da bi Sunce moglo da predstavlja vatrenu loptu koju je oblikovao neki nevidljivi bog. Moje pitanje nije čak izazvalo ni čuđenje, kamo li ljutnju kod njega. Ono očigledno nije ništa pobudilo u njemu; nije ga čak smatrao ni glupim. Moje pitanje ga je naprosto ostavilo hladnim. Imao sam utisak da sam naišao na neprobojan zid. Njegov jedini odgovor je glasio: "Sunce je Bog. To svako može da vidi."
Iako niko ne može da porekne snažan uticaj Sunca na ljudska osjećanja, činjenica da se ovi zreli i dostojanstveni ljudi nalaze u vlasti neodoljivog osjećanja kada govore o suncu, za mene je predstavljala novinu i duboko uzbudljivo iskustvo.
Drugi put, stajao sam pored rijeke i podigao pogled prema planinama koje su se dizale još gotovo šest hiljada stopa iznad visoravni. Upravo sam razmišljao kako je to krov američkog kontinenta, i da ljudi ovdje žive u blizini Sunca poput Indijanaca koji su umotani u ćebad sjedjeli na najvišim krovovima Pueblo-naselja, zanijemjeli i opčinjeni pred prizorom Sunca. Iznenada, jedan dubok glas iza mene, koji je treperio od prigušenog osjećanja, progovorio mi je u lijevo uvo: "Zar ne mislite da čitav život potiče iz planine?" Prišao mi je stariji Indijanac, nečujnog hoda, u mokasinama, i uputio mi to bogzna koliko staro pitanje. Pogled na rijeku koja se spuštala s planine pokazao mi je spoljašnju sliku koja je potvrđivala taj zaključak. Čitav život očigledno potiče iz planine, jer gdje ima vode ima i života. Ništa nije očiglednije. U njegovom pitanju osjetio sam snažnu emociju u vezi sa riječju "planina", i sjetio sam se priče o tajnim obredima koje su izvodili u planini. Odgovorio sam: "Svako može vidjeti da govoriš istinu."
Nažalost, razgovor je uskoro prekinut, i tako nijesam uspio da doprem do nekog dubljeg saznanja o simbolizmu vode i planine.
Primijetio sam da Pueblo Indijanci, koji nerado govore o bilo čemu u vezi sa svojom religijom, s velikom spremnošću i žarom govore o svojim odnosima s Amerikancima. "Zašto nas", rekao je Planinsko Jezero, "Amerikanci ne ostave na miru? Zašto žele da zabrane naše igre? Zašto prave probleme kada želimo da naše mladiće izvedemo iz škole da bi ih uveli u kiva (ritual) i da ih uputimo u našu religiju. Mi ne činimo ništa čime bismo povrijedili Amerikance!" Nakon duže pauze, nastavio je: "Amerikanci žele da iskorijene našu religiju. Zašto ne mogu da nas ostave na miru? Ono što činimo, ne činimo samo za sebe već isto tako i za Amerikance. Da, mi to činimo za cio svijet. Svako ima koristi od toga."
Na osnovu njegovog uzbuđenja shvatio sam da smjera na neki izuzetno značajan elemenat svoje religije. Stoga sam ga upitao: "Ti, dakle, misliš da ono što vi činite u vašoj religiji pomaže čitavom svijetu?" Odgovorio je s velikom toplinom u glasu: "Naravno. Kada ne bismo to činili, šta bi postalo od svijeta?" I značajnim pokretom je pokazao na Sunce.
Osjetio sam da smo se u tom trenutku približili veoma osjetljivom području, koje se tiče tajne plemena. "Konačno", rekao je, "mi smo narod koji živi na krovu svijeta; mi smo sinovi Oca Sunca, i našom religijom svakodnevno pomažemo našem Ocu da pređe preko neba. Mi to ne činimo samo za sebe, već za cio svijet. Kada bismo prestali da održavamo obrede naše religije, kroz deset godina Sunce ne bi više izlazilo. Tada bi zauvijek nastala noć."
Tada sam shvatio na čemu se zasniva "dostojanstvo", nenarušiva pribranost svakog Indijanca. Ona izvire iz njegovog osjećanja da je sin Sunca; njegov život ima kosmičko značenje, jer on pomaže Ocu i zaštitniku svekolikog života u njegovom svakodnevnom izlasku i zalasku. Ako sa ovim uporedimo našu samodopadljivost, smisao naših sopstvenih života kako ga izražavamo pomoću svoga razuma, ne možemo a da ne uvidimo sopstveno siromaštvo. Tek iz puke zavisti možemo da se podsmjehnemo bezazlenosti Indijanaca i da se šepurimo sopstvenom pameću; jer bismo u suprotnom otkrili koliko smo osiromašeni i površni. Znanje nas ne obogaćuje; ono nas sve više i više udaljuje od mitskog svijeta koji nam je nekada, po pravu rođenja, bio blizak.
Ako za trenutak odbacimo cjelokupni evropski racionalizam i prebacimo se u čisti planinski vazduh te usamljene visoravni, koja se na jednoj strani spušta prema prostranim kontinentalnim prerijama, a na drugoj prema Pacifičkom okeanu; ako isto tako, ostavimo po strani naše znanje o svijetu i zamijenimo ga horizontom koji se čini beskrajnim, i neznanjem o onome što leži iza njega, počećemo da stičemo dublje razumijevanje pogleda na svijet Pueblo Indijanaca. Da "čitav život potiče iz planine", njemu je odmah jasno. Kao što je u jednakoj mjeri siguran da živi na krovu jednog neizmjernog svijeta, koji je najbliži Bogu. Više od svakoga, on ima sluh za božanski glas, a njegov ritualni čin najprije je u stanju da dosegne udaljeno Sunce. Svetost planina, otkrovenje Jehove na Sinaju, nadahnuće koje je pohodilo Ničea u Engandinu - sve to govori istim jezikom. Ideja, koja nam djeluje apsurdno, da je ritualni čin u stanju da magično pokrene Sunce, nije, ako je bliže razmotrimo, ništa manje iracionalna, pa ipak nam je daleko bliža nego što u prvi mah može da izgleda. Naša hrišćanska religija - poput svake druge, uzgred budi rečeno - podrazumijeva ideju da svaka osobita radnja ili podvižništvo može da utiče na Boga - preko, na primjer, ritualnih činova ili putem molitve, ili preko moralnog udovoljavanja Božanstvu.
Čovjekove obredne radnje predstavljaju jedan vid odgovora i reakcije na uticaj koji Bog vrši na čovjeka; i oni možda nijesu samo to, već takođe imaju svrhu da budu "uzrok", oblik magične sugestije. To da je čovjek u stanju da formuliše valjane odgovore na svemoćni uticaj Boga, i da je u stanju da uzvrati nečim što predstavlja suštinu čak i za Boga, izaziva osjećanje ponosa, jer ta moć uzdiže ljudsku jedinku do dostojanstva metafizičkog značaja. Rečenica: "Bog i mi" - čak i ukoliko jedino predstavlja nesvjesno sous-entendu- besumnje ističe tu zavidnu mirnu vedrinu Pueblo Indijanaca. Takav je čovjek u najpotpunijem smislu riječi u skladu sa samim sobom.
Коментари
Постави коментар