Eseji - Tekstovi - Citati

„Mora se priznati da voljeti Hesea danas nije odveć na cijeni“. Ova žalosna konstatacija o Hermanu Heseu, citirana na početnim stranama nove biografske knjige Gunara Dekera „Hesse: Wanderer and his shadow / Hese: Lutalica i njegova sjenka“ (Harvard University Press 2018), pojavila se u jednom nekrologu posle piščeve smrti 1962. godine, ali nešto slično tome moglo bi se reći i danas, kao što se moglo reći i prije 100 godina. Otkako je prvi put objavio svoj prvi roman 1904. Hese je bio jedan od onih pisaca koji uspijevaju da istovremeno budu kanonski – 1946. dobio je Nobelovu nagradu za književnost – i da od kritike gotovo permanentno budu smatrani staromodnima. Veliki njemački modernisti koji su bili njegovi savremenici uglavnom su ga prezirali: „Mali čovjek“, tako ga je zvao pjesnik Gotfrid Ben; „On pokazuje mane većeg pisca nego što to u stvari jeste“, rekao je za njega Robert Muzil. U Americi se danas na Hesea gleda s visine kao na pisca za adolescente. Ako ga volite s 15 to je do...

Prije više desetljeća neki je mladi njemački pjesnik napisao svoju  prvu knjižicu. Bilo je to slatkasto, lagano, nepromišljeno nabadanje blijedih ljubavnih rima, bez forme i bez mnogo smisla. Tko je to čitao, osjećao je tek plaho strujanje nježnoga proljetnog daška, a u sjeni propupalih bokora nazirao mlađahnu djevu u hodu. Bila je plavokosa, nježna, u bijelo odjevena i šetala u predvečerje svijetlom proljetnom šumom - i to je sve što se o njoj čulo. Pjesniku se to činilo dostatnim, a kako nije bio bez sredstava, on  odvažno započe staru, tragikomičnu borbu za javnost. Šest slavnih i nekoliko manjih nakladnika tom su od iščekivanja napaćenomu mladcu svi odreda uljudno odbijajući vratili uredno napisani rukopis. Njihova vrlo štura pisma ostala su nam sačuvana i stilom se bitno ne razlikuju od odgovora kakve su u sličnim prigodama uobičajili slati današnji nakladnici, no sva su pisana rukom i očito nisu izvađena iz neke unaprijed stvorene zalihe. Razdražen i umoran od...