Herman Hese – RARITET

Prije više desetljeća neki je mladi njemački pjesnik napisao svoju prvu knjižicu. Bilo je to slatkasto, lagano, nepromišljeno nabadanje blijedih ljubavnih rima, bez forme i bez mnogo smisla. Tko je to čitao, osjećao je tek plaho strujanje nježnoga proljetnog daška, a u sjeni propupalih bokora nazirao mlađahnu djevu u hodu. Bila je plavokosa, nježna, u bijelo odjevena i šetala u predvečerje svijetlom proljetnom šumom - i to je sve što se o njoj čulo.

Pjesniku se to činilo dostatnim, a kako nije bio bez sredstava, on odvažno započe staru, tragikomičnu borbu za javnost. Šest slavnih i nekoliko manjih nakladnika tom su od iščekivanja napaćenomu mladcu svi odreda uljudno odbijajući vratili uredno napisani rukopis. Njihova vrlo štura pisma ostala su nam sačuvana i stilom se bitno ne razlikuju od odgovora kakve su u sličnim prigodama uobičajili slati današnji nakladnici, no sva su pisana rukom i očito nisu izvađena iz neke unaprijed stvorene zalihe.

Razdražen i umoran od neprihvaćanja, dade si pjesnik o vlastitu trošku tiskati stihove u četiri stotine primjeraka. Omalena knjižica obuhvaća trideset i devet stranica u francuskome duodec formatu, ukoričena u čvrst, crvenosmeđ, na hrptu nešto grublji papir. Trideset primjeraka darovao je autor prijateljima. Dvije stotine primjeraka dao je nekom knjižaru na prodaju, da bi tih dvjesto primjeraka uskoro izgorjelo u velikome požaru skladišta. Ostatak naklade, sto i sedamdeset primjeraka, pjesnik je zadržao za sebe, no ne zna se što se s njima dogodilo. To je djelce bilo mrtvorođenče, a pjesnik je, vjerojatno u prvom redu iz razloga ekonomske prirode, na određeno vrijeme posve odustao od daljnjih poetskih pokušaja.

No, nekih sedam godina kasnije slučajno će otkriti na koji se način kao po špagi stvaraju uspješne komedije. Marljivo je prionuo na posao i, imajući sreće, otada je svake godine isporučivao po jednu komediju, točno i pouzdano kao kakav dobar tvorničar. Kazališta su bila puna, u izlozima su stajala tiskana izdanja komedija, snimljeni prizori s pozornice i portreti autora. Sada je bio slavan, ali je odustao od ponovnoga izdavanja svojih mladalačkih pjesama, vjerojatno jer ih se stidio. Umro je u cvijetu muževnosti, a kada mu je poslije smrti objavljena kratka autobiografija preuzeta iz književne ostavštine, čitatelji se za njom pomamiše. I tek je iz autobiografije svijet saznao za postojanje onih zagubljenih mladalačkih publikacija.

U međuvremenu su one silne komedije izašle iz mode i više se ne izvode. Knjiška izdanja nalaze se hrpimice i po svakoj cijeni, najčešće u antikvarijatima kao konvoluti. No onaj sveščić njegova prvijenca od kojega je možda - pače vjerojatno - sačuvano još samo trideset primjeraka što ih je autor svojedobno darovao, sada je prvorazredna rijetkost koju kolekcionari suhim zlatom plaćaju i neumorno traže. Ta se knjižica svakoga dana pojavljuje u popisima traženih knjiga; samo je četiri puta osvanula u antikvarijatu i svaki puta među ljubiteljima rasplamsala žestoku borbu telegramima. Jer, s jedne strane, ona ipak nosi slavno ime, njegov je prvijenac, a povrh toga, tiskana je u vlastitoj nakladi. No, profinjenijim ljubiteljima književnosti također je zanimljivo i dirljivo da od jednoga tako slavnoga i kao špricer hladnoga kazališnog rutinera posjeduju sveščić sentimentalne mladalačke lirike.

Ukratko, ta se stvarčica sa strašću traži, a njezin besprijekoran, neobrezan primjerak smatra se neprocjenjivim, poglavito otkako su se i neki američki kolekcionari dali u potragu. To je skrenulo pozornost i znanstvenicima, pa sad o toj rijetkoj knjižici postoje već dvije disertacije od kojih je jedna rasvjetljava s jezične, druga s psihološke strane. Njezin faksimilski pretisak u šezdeset i pet primjeraka, koji se ne smije ponovno objavljivati, odavno je razgrabljen, a u časopisima za bibliofile objavljeni su već deseci članaka i bilježaka. Osobito se spori o tome gdje je moglo završiti onih sto i sedamdeset primjeraka koji su izbjegli požar. Je li ih autor uništio, izgubio ili prodao? Ne zna se; njegovi nasljednici žive u inozemstvu i ne pokazuju nikakvo zanimanje. Danas kolekcionari za jedan primjerak nude mnogo više nego za toliko rijetko prvo izdanje "Zelenoga Hemncha". Osvane li slučajno negdje onih spornih sto i sedamdeset primjeraka i ne uništi li ih neki kolekcionar en bloc, slavna će knjižica postati bezvrijedna i u najboljem slučaju tek se zgodimice, ovlaš i s ironijom spominjati uz neke druge smiješne anegdote iz povijesti biblio-filstva.

(1905.)