Boris Dežulović - POD TREBIŠNJICOM ĆUPRIJA

Dvadeset godina nakon što je trebinjski paša, kamiondžija Božidar Vučurević, dao srušiti Dubrovnik i sagraditi na njegovu mjestu onaj svoj slavni “ljepši i stariji Grad”, pojavio se u Trebinju kamiondžija Emir Kusturica i odlučio od trebinjske tvrđave iz devetnaestog vijeka sagraditi ljepšu i barem tri stotine godina stariju, iz zrelog dubrovačkog cinquecenta. Historija je ponekad baš logičko zlopamtilo, mater joj jebem.

Zvao me jednom u dva iza ponoći Kožo da ispriča anegdotu o Unproforcu u Trebinju. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic ili anegdotu. Anegdota je dosta slična vicu, samo što nema Muje i Sulje. Nego bude, štajaznam, Unproforac u Trebinju.

Elem, kupovao Unproforac na trebinjskoj pijaci sir, pa izvadio iz džepa deset maraka i dao seljanki. A ona uzela cenera, odmjerila pogledom Unproforca, pa novčanicu, podigla je prema suncu pa zuri u nju, gleda je s jedne, pa s druge strane, podozrivo vrti u rukama, prevrće i zagleda, sve dok joj seljanka sa susjedne tezge nije dobacila: “Šta bona gledaš, neće te on zajebati!” “Ne, ne!”, stao na to Unproforac mahati rukama, “ne to za jebati, to za sir!”

Tako je po prilici Emir Kusturica onomad u Trebinje došao od seljaka kupovati kamen. Podigao Kusta lijepi, četvrtasti komad kamena, pa zuri u njega, gleda ga s jedne, pa s druge strane, vrti u rukama, prevrće i zagleda, sve dok mu neki seljak nije dobacio: “Šta bona gledaš, nije sir!” “Ne, ne!”, stao je na to Kusturica mahati rukama. “Nije to za sir, to je za jebati!”

Znamo već sve o tome, kako Kusturica jebe u zdrav mozak ljude po Srbiji, pa sad prešao u Bosnu i Hercegovinu, ali valja u dvije rečenice zabilježiti za historiju, jer nitko sutra neće vjerovati: ugledni svjetski režiser Emir Kusturica tražio je po Hercegovini gotov, isklesani kamen za svoj čudovišni projekt Na Drini Firenze, kršten ni po krivom ni po dužnom Ivi Andriću, pa kad je pokupovao sve ruševne kuće, staje i zidove u Hercegovini, naumio iz trebinjskog akumulacijskog jezera izroniti staru “pod Trebišnjicom ćupriju” i ugraditi je u svoju renesansnu varoš kao “na Drini Ponte Vecchio”. A onda mu u Trebinju gradu za oko zapeo pravi zlatni rudnik klesanih kamenih blokova – stara austrijska utvrda Petrinja.

Svega je ova nesretna zemlja vidjela u posljednjih dvadeset godina – i rat je bio, zaboga – ali bagerom na stotinu trideset godina staru kamenu tvrđavu! Trebala je, eto, zaorati teška građevinska mehanizacija po povijesnim spomenicima da ispadne u Srpskoj skandal: građani su izašli na cestu i operacija je zaustavljena, a Neimar Kusturica se povukao poput uvrijeđene frajle.

“Mnogi Hercegovci, bez obzira na to da li je kamen pod vodom ili u nedođiji, prema kamenim tvorevinama gaje intimna osjećanja! Čovjek bi pomislio da tamo mnogi doživljavaju kamen kao majka dijete. Kao krava odojče! Kao dio svoga tijela”, čudio se u beogradskim Večernjim novostima uvrijeđeni i neshvaćeni umjetnik Kusturica, ironično se kreveljeći blesavoj, iracionalnoj ljubavi Hercegovaca prema kamenu. “Kada sam pokušao da kameni most potopljen u trebinjskom jezeru premjestim na kopno, digao se protiv mene slobodoumni narod Hercegovine. Rekli su: ne damo mi naš kamen. Ovaj put se između mene i mojih zemljaka ispriječila logika. Jer, taj most čami pod vodom i nema svrhu. Ne damo, kažu slobodoumni ljudi, neka čami, mi ga vidimo svakih sedam godina, sedam dana kada se čisti brana, nama je i to dosta! Iako nezavršenog posla bio sam dirnut kako ljubav zna da bude beskrajna. Ni majka ocvale ljepote nije posesivna prema lijepoj kćeri kao ovi ljudi prema mostu pod vodom. Nema veze što most nije privatno vlasništvo!”

Sve da je ove riječi izgovorio kakav bahati vlasnik benzinskih pumpi, što je kamenjem iz austrijske tvrđave ponad Trebinja odlučio sazidati ljupki barokni motel i kameni renesansni car-wash na cesti Doboj–Derventa, ne bi se živ čovjek prestajao čuditi zemlji u kojoj, mislio je, nema više čuda za čuđenje. Ali nerazumnoj ljubavi čovjeka prema kamenu, pa još k tome složenom, čudi se umjetnik sa dvije Zlatne palme, i vođa antiglobalizacijske revolucije s Mokre Gore. Ni najbeskrupuloznijem šefu kakve multinacionalne kompanije na pamet ne bi palo ono što je palo na pamet slavnom svjetskom umjetniku. Napraviti od stare tvrđave kockarnicu – možda. Ali srušiti je bagerom, pa od njenog kamena graditi turistički gradić – to ne bi palo na pamet ni afganistanskim talibanima. Oni bi je barem samo srušili.

Godinama već više ili manje uspješno trudi se veliki umjetnik Emir Kusturica umjetnički posve delegitimizirati, i čini se da je konačno uspio.

Najprije je u Trebinju završio snimanje desetominutnog filma za meksički omnibus o religijama svijeta, u kojemu sam glumi jedini lik – pravoslavnog monaha što svako jutro natovari na leđa ruksak pun kamenja, pa ga nosi na vrh brda, istovari i plače. Zapadnjak, jasno, teško razumije tu mističnu kontemplativnost pravoslavlja, a umjetnik, mistik i pravoslavac Kusturica nakon posljednje klape filma bacio je ruksak i nabavio kamion Rabu, naručio bager i na vrhu brda navalio na austrijsku tvrđavu. Svako jutro natovari monah Kusturica punu Rabu kamenja, vozi je u Višegrad i tamo iskipa, pa plače kako ljudi ne razumiju tu duhovnost.

Nekoliko stotina metara dalje ležala je Kusturici pod nosom divna, mala priča, k tomu još i istinita, dušu dala za kakav omnibus o nerazumljivoj duhovnosti u zlo doba: ima kraj Trebinja jedno akumulacijsko jezero, i pod njim jedna davno potopljena ćuprija. Jednoga dana došao iz velikog grada bahati gazda s parama da kupi ćupriju pod vodom, ne pita gazda koliko košta da mu je prodaju, pa da je premjesti u svoje velebne dvore na rijeci. Jer šta će njima, seljacima, most što čami pod vodom. “Ne damo”, odgovorili oni njemu, “neka čami, mi ga vidimo svakih sedam godina, sedam dana kada se čisti brana, nama je i to dosta!”

Ja ljepše priče odavno nisam čuo, i živa je šteta što nema u Republici Srpskoj nekog talentiranog režisera da je snimi.

A opet, ima u njoj neke upravo umjetničke pravde i logike, iste valjda one umjetniku i Hercegovcu Kusturici nerazumljive logike što se “ispriječila” između njega i njegovih zemljaka. Dvadeset godina nakon što je trebinjski paša, kamiondžija Božidar Vučurević, dao srušiti Dubrovnik i sagraditi na njegovu mjestu onaj svoj slavni “ljepši i stariji Grad”, pojavio se u Trebinju kamiondžija Emir Kusturica i odlučio od trebinjske tvrđave iz devetnaestog vijeka sagraditi ljepšu i barem tri stotine godina stariju, iz zrelog dubrovačkog cinquecenta. Historija je ponekad baš logičko zlopamtilo, mater joj jebem.

Kao u onom vicu o Bobiju, Rudiju i logici, kad je Bobi zamislio u srcu otomanske Bosne ubavi mali toskanski grad sa renesansnim kulama, palačama, crkvama i mostovima.

- Ali nema tu logike! – pobunio se Rudi.

- Ima logike – odgovorio mu je Bobi – ali nema Italije da ga sagradi!