Eseji - Tekstovi - Citati

„Mora se priznati da voljeti Hesea danas nije odveć na cijeni“. Ova žalosna konstatacija o Hermanu Heseu, citirana na početnim stranama nove biografske knjige Gunara Dekera „Hesse: Wanderer and his shadow / Hese: Lutalica i njegova sjenka“ (Harvard University Press 2018), pojavila se u jednom nekrologu posle piščeve smrti 1962. godine, ali nešto slično tome moglo bi se reći i danas, kao što se moglo reći i prije 100 godina. Otkako je prvi put objavio svoj prvi roman 1904. Hese je bio jedan od onih pisaca koji uspijevaju da istovremeno budu kanonski – 1946. dobio je Nobelovu nagradu za književnost – i da od kritike gotovo permanentno budu smatrani staromodnima. Veliki njemački modernisti koji su bili njegovi savremenici uglavnom su ga prezirali: „Mali čovjek“, tako ga je zvao pjesnik Gotfrid Ben; „On pokazuje mane većeg pisca nego što to u stvari jeste“, rekao je za njega Robert Muzil. U Americi se danas na Hesea gleda s visine kao na pisca za adolescente. Ako ga volite s 15 to je do...

Prije više desetljeća neki je mladi njemački pjesnik napisao svoju  prvu knjižicu. Bilo je to slatkasto, lagano, nepromišljeno nabadanje blijedih ljubavnih rima, bez forme i bez mnogo smisla. Tko je to čitao, osjećao je tek plaho strujanje nježnoga proljetnog daška, a u sjeni propupalih bokora nazirao mlađahnu djevu u hodu. Bila je plavokosa, nježna, u bijelo odjevena i šetala u predvečerje svijetlom proljetnom šumom - i to je sve što se o njoj čulo. Pjesniku se to činilo dostatnim, a kako nije bio bez sredstava, on  odvažno započe staru, tragikomičnu borbu za javnost. Šest slavnih i nekoliko manjih nakladnika tom su od iščekivanja napaćenomu mladcu svi odreda uljudno odbijajući vratili uredno napisani rukopis. Njihova vrlo štura pisma ostala su nam sačuvana i stilom se bitno ne razlikuju od odgovora kakve su u sličnim prigodama uobičajili slati današnji nakladnici, no sva su pisana rukom i očito nisu izvađena iz neke unaprijed stvorene zalihe. Razdražen i umoran od...

Dvadeset osmog marta 1973.godine, velikan filmskog holivudskog platna Marlon Brando je odbivši da primi Oskara za legendarnu ulogu u filmu „Kum”, javno podigao svoj glas protiv diskriminirajućeg odnosa holivudske filmske produkcije prema Indijancima, naroda koji je vekovima živeo na sadašnjem američkom tlu, a nakon osvajanja predstavljen kao divljačka horda koja u borbi za sopstvenu teritoriju uništava jedno „divno, novonastalo uređeno društvo... Tog dana, na 45. dodeli Oskara, kada su u pompeznom holivudskom nobles maniru voditelji prozvali oskarovca Marlon Branda, umesto slavnog glumca na scenu je kročila u indijanskoj nošnji mlada i lepa glumica, Sacheen Littlefeather, čije obraćanje je bar na trenutak zasenilo svet. Kada je jednim kratkim pokretom ruke jasno stavila do znanja da odbija da primi nagradu, u sali je nastao muk u kojem je glumica suzdržavajući se od emocija, održala kratak govor u Brandovo ime: Marlon Brando duboko žali što mu moral nalaže da usled izuzetno ...

Mama i tata su u kužini pili kavicu i čitali su novine. Ja sam drinkao kakao sa udrobljenim baškotom. Onda je mama zavrtila sa glavom i rekla je: „A stvarno, jebate, pa nemoš virovat šta ovi ludaš Batarelo sere!“ Tata je spustijo novine i pitao je: „Ko je Batarelo?“ Mama je rekla: „Oni bogomoljac iz Vigilarea!“ Ja sam pitao: „Šta je to Vigilare?“ Mama je rekla: „Vigilare je udruga katoličkih fanatika! Slični su ka oni bolesnici iz U ime obitelji! I jedni i drugi oće žene pretvorit u sluškinje i strojeve za rađanje!“ Tata je pitao: „I šta sere ti Batarelo?“ Mama je rekla: „Kaže da je dokazano da silovane žene čine manje pobačaja nego žene koje nisu silovane! Moš li to virovat?“ Tata je rekao: „U, jebate…“ Mama je prosikćala: „Šta to znači, za gospu blaženu?! Jel to znači da žene triba šta više silovat kako bi bilo šta manje ambortusa?!“ Tata je vrtijo sa ćivericom i rekao je: „Bogami ga je pretjera…“ Samo onda sam ja uletijo: „Sestra Melita kaže da Batarelo je prva liga!“ Mama je zin...

Godine 1942, kada sam imao deset godina, osvojio sam prvu regionalnu nagradu  na Ludi Juvenilesu , dobrovoljnom i obavezujućem takmičenju za mlade italijanske fašiste, što će reći – za svakog mladog Italijana. Retorički vješto elaborirao sam na temu „Trebamo li umrijeti za slavu Mussolinija i besmrtnost Italije”. Odgovorio sam pozitivno. Bio sam pametan dječak. Proveo sam svoje dvije rane godine među fašistima, SS-ovcima, republikancima i partizanima, koji su svi pucali jedni na druge, pa sam naučio kako izbjegavati metke. Bila je to dobra vježba. U aprilu 1945. partizani su osvojili Milano. Dva dana kasnije došli su u gradić u kojem sam tada živio. Bio je to trenutak radosti. Glavni trg je bio pun ljudi koji su pjevali i mahali zastavama, dozivajući Mima, regionalnog partizanskog vođu. Kao negdašnji  maresciallo  Carabiniera, Mimo se pridružio pristašama generala Badoglia, Mussolinijevog nasljednika, i izgubio nogu u jednom od prvih okršaja s preostalim Mussolinij...