Eseji - Tekstovi - Citati

Mama i tata su u kužini pili kavicu i čitali su novine. Ja sam drinkao kakao sa udrobljenim baškotom. Onda je mama zavrtila sa glavom i rekla je: „A stvarno, jebate, pa nemoš virovat šta ovi ludaš Batarelo sere!“ Tata je spustijo novine i pitao je: „Ko je Batarelo?“ Mama je rekla: „Oni bogomoljac iz Vigilarea!“ Ja sam pitao: „Šta je to Vigilare?“ Mama je rekla: „Vigilare je udruga katoličkih fanatika! Slični su ka oni bolesnici iz U ime obitelji! I jedni i drugi oće žene pretvorit u sluškinje i strojeve za rađanje!“ Tata je pitao: „I šta sere ti Batarelo?“ Mama je rekla: „Kaže da je dokazano da silovane žene čine manje pobačaja nego žene koje nisu silovane! Moš li to virovat?“ Tata je rekao: „U, jebate…“ Mama je prosikćala: „Šta to znači, za gospu blaženu?! Jel to znači da žene triba šta više silovat kako bi bilo šta manje ambortusa?!“ Tata je vrtijo sa ćivericom i rekao je: „Bogami ga je pretjera…“ Samo onda sam ja uletijo: „Sestra Melita kaže da Batarelo je prva liga!“ Mama je zin...

Godine 1942, kada sam imao deset godina, osvojio sam prvu regionalnu nagradu  na Ludi Juvenilesu , dobrovoljnom i obavezujućem takmičenju za mlade italijanske fašiste, što će reći – za svakog mladog Italijana. Retorički vješto elaborirao sam na temu „Trebamo li umrijeti za slavu Mussolinija i besmrtnost Italije”. Odgovorio sam pozitivno. Bio sam pametan dječak. Proveo sam svoje dvije rane godine među fašistima, SS-ovcima, republikancima i partizanima, koji su svi pucali jedni na druge, pa sam naučio kako izbjegavati metke. Bila je to dobra vježba. U aprilu 1945. partizani su osvojili Milano. Dva dana kasnije došli su u gradić u kojem sam tada živio. Bio je to trenutak radosti. Glavni trg je bio pun ljudi koji su pjevali i mahali zastavama, dozivajući Mima, regionalnog partizanskog vođu. Kao negdašnji  maresciallo  Carabiniera, Mimo se pridružio pristašama generala Badoglia, Mussolinijevog nasljednika, i izgubio nogu u jednom od prvih okršaja s preostalim Mussolinij...

…Na svoje sledeće putovanje u Sjedinjene Američke Države pošao sam sa grupom američkih prijatelja da bih posjetio Indijance iz Novog Meksika, Puebljane. Tu mi se prvi put pružila prilika da razgovaram sa Neevropljaninom, to jest sa nekim ko ne pripada bijeloj rasi. Riječ je o poglavici Taos Peubljana, inteligentnom čovjeku u dobu između četrdeset i pedeset godina. Zvao se Ochiway Biano (Planinsko Jezero). Sa njim sam mogao da razgovaram kao sa rijetko kojim Evropljaninom. On je, naravno, bio zarobljenik svoga svijeta u jednakoj mjeri u kojoj je Evropljanin zarobljen u svom - ali kakav je to bio svijet! U razgovoru sa Evropljaninom, čovjek neprekidno nalijeće na pješčane brane davno poznatih ali nikada protumačenih stvari; sa ovim Indijancem, brodovi slobodno plove podubokim, nepoznatim morima. Istovremeno, nikada se ne zna šta pričinjava veće zadovoljstvo: ugledati obrise nove obale, ili otkriti nove pristupe drevnom znanju koje je gotovo zaboravljeno. "Vidiš", rekao je ...

Da, rekao sam u jednoj televizijskoj emisiji da se na selu deca rađaju kao ljudi, a u gradu – kao kućni ljubimci! Mislio sam na selo u kome sam se ja rodio i na grad u kome su se rađali moji sinovi! Toga, takvoga sela više gotovo da nema, ali taj i takav grad i te kako postoji! Čak se toliko proširio da je progutao mnoga sela. Ili ih je teritorijalno poklopio, ili je seosko stanovništvo usisao svojim sitnopotrošačkim đinđuvama i zapadnjačkim usisivačima! Moj zaključak je jasan: sve manje dece se rađa kao ljudi, a sve više dece se rađa kao kućni ljubimci! Dete na selu raste i razvija se prirodno, sa biljkama, sa životinjama, sa odraslim ljudima. Prostora za igru ima na pretek, prirodnih igračaka, takođe. Ako mu nedostaje neka igračka, samo je napravi, uglavnom od drveta, najplemenitijeg materijala. Odrastanje se odvija kroz prepoznavanje. Ono što odrasli govore i rade, dete odmah ne razume, ali vremenom prepoznaje i usvaja. Deca su veliki imitatori, a najradije imitiraju roditelje,...

Četrnaesti predsjednik Sjedinjenih Američkih Država Frenklin Pirs, zamolio je 1854. godine Abrahama Linkolna, vođu novoosnovane Republikanske stranke, da u njegovo ime ponudi indijanskom poglavici Sijetlu otkup zemlje njegovih saplemenika. Za uzvrat, obećao je indijanskom narodu miran i bezbjedan život u rezervatima. Odgovor poglavice Sijetl opisan je kao jedan od najljepših i najdubljih ikada izgovorenih po pitanju čovjekove okoline. Grad Sijetl dobio je naziv po poglavici čije su riječi bile odgovor na predloženi Ugovor po kome se Indijanci nagovaraju da prodaju dva miliona ari zemlje za 150.000 dolara. Njegov odgovor Abrahamu Linkolnu, odnosno predsjedniku Pirsonu glasi: PISMO INDIJANSKOG POGLAVICE SIJETLA AMERIČKOM PREDSEDNIKU Veliki poglavica u Vašingtonu ponudio je da kupi našu zemlju. On nas takođe uvjerava o svojim iskrenim osjećanjima. To je ljubazno od njega, jer znamo da mu naše prijateljstvo nije potrebno. Mi ćemo razmisliti o njegovoj ponudi. Jer zna...

Što sam bivao stariji, sve manje su me ispunjavala sitna zadovoljstva koja mi je život pružao i sve jasnije sam shvatao gdje treba tražiti prave izvore radosti i smisla. Nučio sam da biti voljen ne znači ništa a da je voljeti sve, da je sposobnost da osjećamo ono što daje vrijednost i ljepotu našem postojanju. Gdje god bi se na zemlji pojavilo ono što se može nazvati srećom, bilo je satkano od emocija. Novac nije ništa, moć nije ništa. Mnogi imaju i jedno i drugo, a ipak su nesrećni. Ljepota nije ništa, vidio sam lijepe muškarce i lijepe žene koji su bili nesrećni uprkos svojoj ljepoti. Ni zdravlje nije sve; svako je zdrav ko se tako osjeća; bilo je bolesnika punih volje za životom... Ali sreća je uvijek bila tamo gdje je neko umio da voli i živio za osjećanja; ako ih je njegovao, ako ih nije gazio i potiskivao, ona su mu donosila zadovoljstvo. Ljepota ne pruža radost onome ko je posjeduje, već onom ko umije da je voli i da joj se divi. Ima različitih osjećanja, ali to je samo p...